16. veljača 2021.

Država bi mogla biti jamac za kredite za obnovu nakon potresa

Vrlo je lako provedivo i pravno i proceduralno da država jamči bankama za kredite kojima bi vlasnici ili suvlasnici obnavljali svoje nekretnine. Tako bi obnova počela mnogo brže, država ne bi morala odmah dati novac, a svoje bi založno pravo lako naplatila. Uostalom, jamstva je država izdavala i za mnogo nesigurnija zaduženja

Kao što to obično biva, pravni i svaki drugi okvir djeluju prilično dobro sve dok se odjednom ne dogodi nešto neuobičajeno. Treba se samo kao znakovitih primjera prisjetiti potpunog nesnalaženja sustava kod pojave problema izbjeglica, višestrukoga korištenja popusta kod kupnja paketa dionica u pretvorbi, kupnje nekretnina od strane stranaca bez suglasnosti ministra pravosuđa putem osnivanja trgovačkog društva u Hrvatskoj koje samo tom stjecanju služi, bezrazložnih pravnih lijekova u javnoj nabavi...

U svakom od tih slučajeva smo se pitali zašto te i takve situacije nisu predviđene, zašto se pravodobno (naravno uključujući tuđa iskustva) nije o tome razmišljalo i pronašlo rješenje, što je u velikoj većini slučajeva ipak moguće. Nisu ovakvi i slični propusti sustava rezervirani za ovaj domaći, svi smo svjedoci da se cijeli svijet pokazao potpuno nespreman za globalnu pandemiju COVID-19, donoseći često potpuno nelogična pa i nepravedna (lako moguće i protupravna) rješenja.

Različiti kriteriji

Ipak, čini nam se da je najgore kada unutar iste vlade u vrlo sličnoj situaciji budu primijenjene različite mjere, toliko različite da s punim pravom možemo razmatrati pitanje jednakosti pred zakonom. Naime, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 4. veljače 2021. donijela Odluku o usvajanju programa dodjele državnih potpora sektoru turizma i sporta u aktualnoj pandemiji COVID-19 (Narodne novine 57/2021).

U toj je odluci usvojen Program dodjele državnih potpora sektoru turizma i sporta u aktualnoj pandemiji (u daljnjem tekstu: Program), koji je odobrila Europska komisija svojom Odlukom od 11. siječnja 2021. br. C(2021) 186 final. Ministrica je u TV emisiji posvećenoj toj temi izrijekom navela kako će država jamčiti za povrat potpora. Ne treba ići daleko u povijest i prisjetiti se vječnih jamstava za brodogradilišta koja je uglavnom i plaćala država jer ih dužnici nisu vraćali. Teško je tvrditi da takvih jamstava više neće biti, makar brodogradilišta (makar ona kakva smo znali do prije samo desetak godina) više uglavnom i ne postoje.

Ništa se ne kreće

Uz COVID-19, drugo najveće zlo koje se dogodilo na ovim prostorima su potresi, najprije u Zagrebu i okolici, kasnije i u Glini, Petrinji, Sisku i okolici. Ogroman broj zgrada je oštećen, mnoge su i uništene, donesen je i Zakon o obnovi, koji je najprije čak i u nazivu bio pogrešno usmjeren baš na Zagreb i okolicu, umjesto da potres na toj lokaciji bude povod za donošenje zakona koji će vrijediti za sve takve i slične situacije, ma gdje se u našoj državi nešto slično dogodilo. Država je reagirala donekle sporo, ali je ipak u konačnici preuzela na sebe stvarno veliku financijsku obvezu, makar nije morala.

Naime, sredstva za konstrukcijsku obnovu obiteljskih kuća, poslovnih, stambeno-poslovnih i višestambenih zgrada te gradnju zamjenskih obiteljskih kuća umjesto neuporabljivih, odnosno privremeno neuporabljivih, uključujući i troškove privremene pohrane stvari, osigurat će se u državnom proračunu u visini od 60 posto, Grad Zagreb, Krapinsko-zagorska županija i Zagrebačka županija odvojit će po 20 posto u svojim proračunima za nekretnine na svojim područjima te vlasnici odnosno suvlasnici nekretnina 20 posto. U usmenim istupima (među ostalima i premijera) jasno je navedeno da će država, bude li potrebe, platiti svih 100 posto. Propisano je i da će država upisati založno pravo (hipoteku), kao i da pet godina vlasnik ne smije raspolagati nekretninom. Sve navedeno djeluje lijepo i krasno, ali očito nije učinkovito. Da jest, mnogo toga bi već bilo obnovljeno, a ipak nije, niti se zna kad će biti.

Zašto čekati desetljećima?

Činjenica je da velika većina onih koji su oštećeni ne želi nikoga čekati, želi novčana sredstva, a budući da ih u pravilu nema želi barem kredit. Međutim, veliki broj ili veliki dio suvlasnika nije kreditno sposoban, a često nekretnina i nije 'formalno uredna' također često i ne krivnjom vlasnika ili suvlasnika nego zbog neurednih zemljišnih knjiga. Poseban problem u tom smislu imaju suvlasnici u centru Zagreba, koji je i najviše stradao, jer su zgrade 'stogodišnjaci' i do nekih je dokumenata nemoguće doći, a banka traži – uredno.

A zašto npr. država kao siguran jamac za sve, što vrijedi i za banke, ne bi bila jamac bankama za kredite za rekonstrukciju nekretnina? Država pritom ne bi u startu morala angažirati nikakva sredstva, a u slučaju 'aktiviranog' jamstva uvijek je u mogućnosti lakše se naplatiti nego bilo tko drugi. Napokon, uz ovaj model jamstva moglo bi se maksimalno kontrolirati i da se obnova provodi lege artis – prvo provjera svega, drugo podizanje razine sigurnosti konstruktivnih elemenata i tek na kraju ostalo. Dakle, zašto država za nastradale u potresu ne može učiniti isto što i za one iz sporta i turizma nastradale uslijed COVID-19?