31. srpanj 2020.

Drveni neboderi ni na nebu ni na zemlji - nakon hibridnih automobila stižu i hibridne zgrade

Premda je gradnja visokih drvenih zgrada svjetski trend, i to ponajprije zbog ekoloških težnji, odnosno zbog želje za što nižom emisijom ugljikova dioksida, u Hrvatskoj se takve još neko vrijeme neće graditi jer ne postoji zakonska regulativa koja bi to poduprla. Na snazi su pravilnici o gradnji iz 70-ih godina prošlog stoljeća koji su puni protupožarnih ograničenja premda najnovija svjetska istraživanja dokazuju protupožarnu otpornost i veliku potresnu amortizaciju drvenih konstrukcija

Australski tehnološki gigant Atlassian nedavno je objavio da će uskoro početi graditi svoje novo sjedište u Sydneyju, što samo po sebi ne bi bila vijest koja bi izlazila iz lokalnih okvira da ta zgrada nije zapravo neboder od drva i čelika. Tzv. hibridni neboder imat će, poručili su ekološki itekako osviješteni Atlassianovi vlasnici, čak četrdeset katova i sa 180 metara bit će najviša takva poludrvena zgrada na svijetu.

Masivne drvene grede povezivat će staklo i čelik, a na vrhu zgrade planiran je i vrt. Taj će neboder, koji su projektirali njujorški arhitektonski ured SHoP i australska tvrtka BVN, iskorištavati stopostotnu obnovljivu energiju iz solarnih panela. Karbonski otisak zdanja bit će gotovo neutralan.

Drvene zgrade nisu novost, takva gradnja postoji mnogo dulje od one u kojoj se upotrebljavaju beton i cigla, no drveni neboderi novi su trend koji se neće zadržati samo Down Under. Naime, i u Nizozemskoj, u Rotterdamu, trebao bi se nagodinu početi graditi hibridni poslovno-stambeni toranj visok 'samo' 140 metara. Postolje nebodera trebalo bi biti betonsko, a okviri koji će se protezati duž 37 katova drveni. U gradnji bi se trebali upotrebljavati i mnogi drugi reciklirani materijali kako bi zgrada bila ekološki što prihvatljivija, i to ne samo kad se u nju usele prvi stanari u jedan od 275 stanova nego i tijekom gradnje.

Prednosti iz izloga

Dosad je diljem svijeta sagrađeno samo nekoliko hibridnih nebodera, znatno manjih od ta dva, doduše. Stručnjaci se slažu da je upravo takva, hibridna gradnja, posebice visokogradnja, budućnost kojoj se trebamo okrenuti. Uostalom, križno lamelirano drvo (eng. cross-laminated timber), inovativni pločasti proizvod slojevite strukture i izvrsnih fizikalno-mehaničkih svojstava, koji se ističe prije svega svojom snagom, izgledom, svestranošću i održivošću, ionako se već odavno upotrebljava u niskogradnji. Zbog velike krutosti i nosivosti u ravnini i okomito na ravninu elementa najčešće se primjenjuje u obliku zidnih ili stropnih panela pri gradnji masivnih drvenih kuća ili objekata druge namjene. Pa čak i u Hrvatskoj, ako se netko pitao…

Misao vodilja u upotrebi CLT-ja nije samo ekološka jer je drvo prirodni materijal, pa takva zdanja i 'dišu' zajedno sa svojim korisnicima i izbacuju manje ugljikova dioksida, a k tome su sigurna. Premda je u to teško povjerovati, stručnjaci u svijetu ne prestaju uvjeravati da su drvene zgrade, ma koliko visoke bile, pogotovo ako se grade prema pravilima struke, otporne na vatru jer je drvo laminirano ljepilom i može izgorjeti, prema navodima stručnjaka, jedino ako je neprestano izloženo vatri. Navodno je sigurnije i od čelika, a uza sve to, kao bonus iz izloga broj tri, drvo je otpornije na potres!

Zanemarano sedam desetljeća

I dok se diljem svijeta vlasnici privatnih šuma, pilane i proizvođači u drvnoj industriji natječu tko će se prije ukrcati na vlak novog trenda i osigurati dovoljnu količinu CLT-ja za te nove zgrade koje pišu neku drukčiju priču o visokogradnji u budućnosti, domaća drvna industrija sve to gleda s velikom sumnjom. I ne samo industrija nego i akademska zajednica koja se u to, kao i mnoge druge stvari, 'ne bi pretjerano petljala' jer trendovi u inozemstvu su jedno, a hrvatska realnost u kojoj izvozimo drvene trupce i uvozimo gotove proizvode sasvim nešto drugo.

Prema riječima Marijana Kavrana, direktora Hrvatskoga drvnog klastera, premda je gradnja visokih drvenih zgrada pravi svjetski hit, i to zbog više razloga, prije svega ekoloških, odnosno niske emisije ugljika, u Hrvatskoj se takve još neko vrijeme neće graditi jer ne postoji zakonska regulativa koja bi to poduprla. Prema njegovim riječima, u našoj su zemlji na snazi pravilnici o gradnji iz 70-ih godina prošlog stoljeća koji su puni protupožarnih ograničenja premda najnovija svjetska istraživanja sugeriraju, dodaje, protupožarnu otpornost i visoku potresnu amortizaciju drvenih konstrukcija.

– Uz to, premda je gradnja drvom imala i dugu tradiciju u našoj zemlji, stručni projektantski, ali i akademski i obrazovni krugovi nisu u posljednjih šezdeset-sedamdeset godina razvijali i usavršavali tu vrstu gradnje. Ipak, posljednjih godina neki etablirani stručnjaci, poput studija 3LHD, favoriziraju drvo u gradnji. I ne samo to: domaća drvna industrija nije razvijala takvu vrstu proizvodnje, nego se specijalizirala za druge proizvode za svjetsko tržište, stoga tu vrstu gradnje u RH nude strani dobavljači, oni austrijskog, slovenskog ili finskog podrijetla – kritičan je Kavran.

Sustavno iskorištavanje šuma

Njegove riječi potvrđuje Dario Hrastović, direktor i vlasnik ​Hrastović Inženjeringa, tvrtke koja se, među ostalim, bavi projektiranjem i primjenom obnovljivih izvora energije u zgradarstvu, koji tvrdi sljedeće:
– Da bi se drvo više upotrebljavalo u gradnji, treba razviti sustav održivog iskorištavanja šuma kako bi se osigurala stalna količina građevnog drva te se moraju povećati pošumljavanje i drvni godišnji prinos. U Hrvatskoj postoji ograničena količina drvne biomase koja se godišnje može izvesti iz šuma i sve su kvote na drvnu masu podijeljene. Mnogo prerađivačkih drvnih pogona ima problema s manjkom ulazne drvne sirovine, što im ograničava rast i povećanje zapošljavanja. Velik se udio te drvne biomase u pilanama reže u drvne planke i one se izvoze u tom obliku, neprerađene. Da se dio te pilanske proizvodnje prebaci na proizvodnju CLT-ja, trebalo bi zatvoriti mnogo malih pilana i usmjeriti sve te drvne kvote u proizvodnju CLT-ja. No i tada bi, vjerojatno, dio tih drvnih planki završio u pogonima CLT-ja drugih zemalja te se zatim kao konačni proizvod vratio u Hrvatsku – ​istaknuo je Hrastović.

Možda te teze objašnjavaju zašto Lideru na novinarske upite kako te trendove komentiraju i bi li ih poduprli da se pojave u Hrvatskoj nitko iz drvnog realnog sektora nije odgovorio...

Preskupo im zeleno

Ni domaći nekretninski ulagači ne vole drvo. Neslužbeno se može čuti samo da bi se bez konkretnih poticaja prosječni investitor teško odlučio na gradnju zgrada građevnim elementima križnoga lameliranog drva, ma kolika ta priča bila ekološka, zelena. Neizravno to potvrđuje i profesor Hrvoje Turkulin sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu koji predaje kolegij Drvo u graditeljstvu. Za Lider ističe da Hrvatska za drvene nebodere jednostavno nema odgovarajuću investicijsku klimu, ali ni dovoljno drveća.

– To može zvučati čudno jer smo mi na 43 posto kopnenog teritorija pokriveni šumom i šumskim zemljištem, ali četinjače tvore samo 18 posto naše drvne mase, što nije dovoljno, a već se unaprijed sve rasproda za klasičnu gradnju, primjerice drvena krovišta, prozore i vrata. Hrvatska nema ni tradiciju drvene gradnje. Nakon što smo nakon Drugoga svjetskog rata i u svojoj provinciji zanemarili tradiciju hrastovih kuća, djelomično zbog njihove funkcijske ograničenosti u zanatskoj izvedbi, djelomično zbog socioloških trendova koji su vladali drugom polovinom prošlog stoljeća, prestali smo biti svjesni vrijednosti drvene gradnje. Nešto se hrastovih korablja pretvori u OPG ili seoski turizam, ponegdje se kupi i instalira koja finska kuća Honka – i to je sve. U Slavoniji se ionako uvijek preferirala ciglena gradnja stambenih objekata, a u Dalmaciji nije ni bilo drvene gradnje u većem opsegu – odgovorio je Turkulin na Liderov upit i dodao i to da Hrvatska nema ni regulativu koja bi poticala drvenu gradnju.

Uza sve to, rekao je, postoji drugi problem zbog kojeg se drvo slabo upotrebljava ili se ne uopće ne upotrebljava u novim ulaganjima: takva je gradnja skupa i komplicirana. Treba, naime, imati specijalizirane projektante, inženjere drvne tehnologije i arhitekte koji će se baviti tom vrstom gradnje, a kod nas ih nema.

Sporo, ali dostižno

Čak se i u Europi, kaže Turkulin, takva gradnja uvodi sporo, i to već više od dvadeset godina. Domaći arhitekti stoga se ne upuštaju u projekte u kojima nemaju nikakvog iskustva premda se CLT može kupiti u susjednoj Sloveniji i u Austriji. Teoretski, naši bi arhitekti mogli projektirati gradnju CLT-jem čak i ako mi nemamo takvu proizvodnju, no manjka nam i tradicije i iskustva. Naravno, sve im otežavaju investitori, koji većinom nisu spremni na takav oblikovni i financijski projekt gradnje, smatra Turkulin i zaključuje da CLT ne može biti nikakva slamka spasa za hrvatsku drvnu industriju, i to čak i kad bi se našao investitor koji bi sagradio golemu tvornicu za proizvodnju CLT-ja, jer sumnja da bi bilo tržišta za plasman tih proizvoda.

– To ne znači da sam pesimističan. Cijeli sam život posvetio promidžbi drva kao građevnog materijala i u to i dalje čvrsto vjerujem. Kako god, taj je proces vrlo spor i uključuje dugogodišnje obrazovanje arhitekata, građevinara i drvnih tehnologa koji bi mogli tako graditi te mučno i dugotrajno obrazovanje javnosti o ekološkim prednostima i nacionalnim gospodarstvenim interesima drvene gradnje u Hrvatskoj – zaključio je Turkulin.