23. studeni 2020.

Vizija RH2030 - Domagoj Juričić: Hrvatskoj je potrebno Ministarstvo budućnosti

Domagoj Juričić   

U prošlom izdanju Lidera poznati stručnjaci analizirali su definiciju vizije koja je navedena u novom Vladinom dokumentu Strategija nacionalnog razvoja RH do 2030. Ona glasi 'Hrvatska je u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve'.

S ovakvom formulacijom koju nije baš lako za zapamtiti, trebali bi se moći poistovjetiti apsolutno svi društveni slojevi u Hrvatskoj. Je li Vladina slika Hrvatske za deset godina pogodak ili promašaj komentira Domagoj Juričić, bivši Vladin dužnosnik i partner u konzultantskoj kući MKPS.

Koliko smo u novoj Strategiji jasno definirali svoju viziju razvoja? Jesmo li se dovoljno fokusirali na konkretan cilj ili smo u definiciji otišli malo preširoko?

Ako uzmemo u obzir jednu krasnu misao koja kaže da je misija ono što jesmo, a vizija ono što želimo biti, onda možemo reći da je u tom širem smislu riječi izjava da je 'Hrvatska u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve', naizgled dobro postavljena vizija. No, kao i uvijek, vrag leži u detaljima. Vizija, naime, treba biti lako pamtljiva i jednostavno određena. Bojim se da to ovdje ipak nije slučaj. Vizija neke države je zapravo vodilja koja nam određuje smjer kretanja u određenom razdoblju i koja bi trebala definirati potrebe građana koje će država zadovoljiti u budućnosti. Ne smije biti postavljena preusko kako ne bi ograničila razvoj, ali ni preširoko kako ne bismo svi skupa izgubili smjer. Kako god, vizija mora uvijek biti realna i ostvariva. Opći konsenzus oko donošenja vizije države je poglavito važan. Ona mora biti uključiva, jer tako pokreće sve društvene razine da sudjeluju u njezinoj izvedbi. Jasnoća vizije je ključna. Osobno sam uvijek za što kraće i razumljivije i uzbudljive vizije, koje se lako pamte.

Možete li navesti neki primjer dobro komunicirane vizije?

Sigurno ste čuli onu poznatu priču o tome kada je američki predsjednik Kennedy tijekom svoga mandata posjetio NASA-u, gdje su se pripremali za misiju slanja čovjeka na Mjesec. Nakon što je obišao stručnjake, tehničko i administrativno vodstvo, odslušao planove, izlazeći iz zgrade sreo je čistača. Obratio mu se riječima: 'Dobro, ovdje sam manje više vidio i naučio koja je čija uloga, a što je vaša uloga?' Čistač mu odgovori: 'Pomažem čovjeku da sleti na Mjesec.' Baš to je savršen primjer dobro komunicirane vizije sa svakim djelatnikom ili građaninom koji razumije svoj doprinos nekom cilju. U kvalitetno definiranoj viziji države ili tvrtke, svatko se mora pronaći i svatko razumjeti svoju razinu doprinosa.

Kako se pišu vizije? Koje ključne komponente one moraju sadržavati?

Koncepcija mora prethoditi percepciji. Ljudi, građani, zainteresirane strane moraju imati jasno saznanje o tome što se želi ostvariti, jer na taj način mogu usmjeriti i vlastita znanja, vještine i energiju u ostvarenje vizije. Što je vizija jasnija, to su ljudi motiviraniji i to je veća mogućnosti kako će se ona ostvariti. Inspirirajuća vizija djeluje pozitivno. Jasno određena vizija pomaže čelnicima države da budu u stalnom kontaktu sa svojim okruženjem. Nisam upoznat s načinom na koji se radio ovaj konkretan dokument. U najboljem slučaju, bez obzira što vizija mora dolaziti s vrha, dobro je imati odrađene fokus grupe ili istraživanja kojima država dobiva saznanje o tome što građani žele, ne kako bi se podilazilo masi već stvorio neki minimalni zajednički nazivnik koji društvo motivira, prema kojem je usmjereno.

Rade li to druge države?

Evo što je, primjerice, prethodilo izradi strategije Slovenije: odrađeno je 27 interaktivnih događanja na kojima se s građanima raspravljalo o tome kakvu budućnost žele za sebe, odradile su se brojne diskusije, prikupilo izuzetno mnogo podataka, uključen je u proces civilni sektor, političke stranke, struka, itd.

Koji je najveći izazov u postavljanju vizije?

Problem postavljanja vizije često leži u neiskrenom pogledu na mjesto u kojem se nalazimo danas. Sličnu sam primjedbu još i kao državni dužnosnik imao na naše svojevremene političke ciljeve da uđemo u EU i NATO. Smatrao sam da su to sredstva za postizanje ciljeva, a ne cilj sam po sebi. Ušli smo i u NATO i u EU, i što sada? Još 2000. godine zalagao sam se za to da Hrvatska ima Ministarstvo budućnosti. Naime, član sam tzv. Novog Pariškog Kluba, međunarodne organizacije koja smatra da bi svaka država trebala imati Ministarstvo za budućnost.

Koja bi bila funkcija Ministarstva budućnosti?

Političari obično reagiraju na stvari koje su se već dogodile, ali onda je prekasno. Ako imate ministra za budućnost, onda imate mjesto na kojem se donose odgovori na najveće izazove, poput primjene utjecaja umjetne inteligencije na tržište rada ili strateško planiranje transformacije u ekonomiju bez fosilnih goriva. No, postojeća struktura vlasti to ne potiče. Vlada je organizirana na vrlo staromodan način. Vrlo je formalizirana i zatvorena i stalno je u problemu postizanja kvalitetne međusektorske koordinacije ili u nekoj vrsti sukoba s vanjskim svijetom (građani, interesne skupine, mediji…). Iz vlastitog iskustva znam da je uvijek prisutno suparništvo između ministarstava. Imate kontinuirane prepirke oko upravljanja određenim resursima ili naprosto oko moći. Taj tihi, teritorijalni pristup zapravo je poražavajući i ograničava napredak. Ako nemate sistemski prikaz, ne možete riješiti pravi problem u pravo vrijeme. Vrtite se u krug, gasite požare. Kako bi se kvalitetnije i bolje suočili s izazovima učinkovitosti i legitimiteta, s kojima se vlade danas naveliko suočavaju, potrebno je početi primjenjivati tzv. Načelo zajedničke moći, koje određuju obrasci supsidijarnosti, razvoja snažnijih odnosa sa svim dionicima, odgovornost i učenje. Onda bi i izradu strategije razvoja i definiranje vizije Hrvatske u budućnosti bilo moguće izvesti puno lakše i u doticaju sa stvarnim potrebama građana.