11. siječanj 2020.

Recesija je otkazana, ali stiže nam japanifikacija 

piše Vanja Figenwald
vanja.figenwald@lider.media
piše Vanja Figenwald [email protected]

Nakon godina paničnog iščekivanja nove recesije zakazane za 2020., na ivici te sudbonosne godine, kada se valjalo još samo malo strpjeti za nastup novoga ekonomskog potopa, konsenzus se među ekonomistima i analitičarima promijenio. Po novom, naime, recesija je otkazana i ne zna se kada dolazi, ali će je zato zamijeniti dugo razdoblje puzajućeg rasta, odnosno onoga što se popularno naziva japanifikacijom.

– Japanifikacija, sekularna stagnacija ili koje god ime upotrijebili, označava višedesetljetno stanje vrlo niskih potencijalnih i tekućih stopa rasta BDP-a, popraćeno dugoročnim trendovima pada stope inflacije, ukupne faktorske produktivnosti i kamatnih stopa. Pritom je stopa inflacije u Japanu ne samo preniska, nego često i negativna, unatoč neprirodno niskoj stopi nezaposlenosti, ekspanzivnoj monetarnoj politici održavanja nultih kamatnih stopa, uz ekstremno visok javni dug i znatne mjere fiskalnih poticaja – objašnjava Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Neizbježno ispuhavanje ekonomije

Koncept japanifikacije je, iznenađujuće, inspiriran Japanom i njegovim ‘izgubljenim desetljećem‘ tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća u kojem se jedna od najrazvijenijih zemalja na svijetu nije mogla iskobeljati iz kombinacije niskog rasta, inflacije (pa i deflacije), kamatnih stopa i potražnje, ali visokog javnog duga (Japan ima najveći javni dug na svijetu, koji se kreće oko 240 posto BDP-a, iako je uglavnom u domaćem vlasništvu). U međuvremenu je problem toliko narastao da je ‘izvornom‘ desetljeću dodano i sljedeće, a sve je izvjesnije da će se japanifikacija uskoro odnositi na ‘tri izgubljena desetljeća‘.

Nečim sličnim sada se prijeti Europskoj uniji, koja ima više-manje sve potrebne sastojke za oponašanje japanskog slučaja i prema mnogima se nakon produljenog razdoblja negativnih kamatnih stopa već nalazi u japanskom scenariju, tim više što se čini da će takva situacija potrajati.

– Zbog problema demografskog starenja, visoke sklonosti štednji u uvjetima nepostojanja sustava mirovinskog osiguranja, prevelikog udjela ljudi koji rade povremene i privremene poslove, čemu su pridonijele i strukturne reforme za povećanje fleksibilnosti na tržištu rada, deflatorna kretanja smanjuju poslovna očekivanja i prihode poduzetnika. Istodobno, prigušeni rast naknada zaposlenima i relativno visok udio siromašnog stanovništva nepovoljno se odražavaju na potrošački optimizam – opisuje Ivanov japanska situaciju, koja bi se lako mogla danas primijeniti i na Europu.

Ivanov nastavlja da je Japan postao žrtva globalizacije i liberalizacije, odnosno uvlačenja u bjesomučnu utrku za povećanjem konkurentnosti i produktivnosti koje struktura ekonomije i vrijeme potrebno za ostvarivanje adekvatnog povrata na inovativna tehnološka ulaganja nisu mogli pratiti.

Uništavanje birokratiziranjem

Postoje i drugi faktori koji usmjeravaju Europu prema japanskom scenariju dugotrajne stagnacije.

- EU u cjelini doslovno uništava sama sebe prekomjernim birokratiziranjem, normiranjem, direktivama i uredbama od tisuća i tisuća stranica. Pritom su one često rezultat lobiranja najmoćnijih industrijskih grupacija u Europi, gdje se određena tehnološka rješenja i sustavi pravnom silom zamjenjuju novima, koji se ujedno naveliko financiraju proračunom EU, kako bi se dala prilika za ekstraprofite u provedenim inovacijama, ali problem je što te inovacije nužno ne vode većoj efikasnosti i produktivnosti - smatra Ivanov. To onda, nastavlja, vodi u vječno zazivanje reformi, fleksibilnosti i liberalizacije, što možda snižava konačnu cijenu proizvoda potrošačima, ali ujedno znači i veću neizvjesnost za radnike i za poduzetnike.

Dosadašnja aktivnost monetarne politike uspjela je, čini se, samo spriječiti najgori scenarij, ponavljanje ozbiljne recesije, ali ne i održati više stope rasta. Gledajući japanski primjer, postavlja se i pitanje koliko eventualno uključivanje fiskalne politike i dodatno stimuliranje trošenjem kakvo redovito zazivaju iz Europske središnje banke, pri čemu zapravo misle na Njemačku, može promijeniti trend usporavanja. Japan je u tom dugom razdoblju stagnacije pokušao i s fiskalnim poticajem, ali uz vrlo ograničen uspjeh, stoga je upitno može li i veća potrošnja države potaknuti održiv rast po višim stopama.

Uzdanje u ‘zelene‘ investicije

Ivanov ističe kako labava monetarna politika vodi financiranju prevelikog broja neproduktivnih investicija i poslovnih aktivnosti koje zapravo podržavaju stagnaciju, umjesto da vode u veći rast.

- Ulaganja u nekretnine, stanogradnju i građevinarstvo općenito su primjeri takvih ulaganja, ali to su vrlo često i tehnološki intenzivne aktivnosti gdje današnje inovacije u tehnologije ne omogućavaju zamah ekonomije kao u ranijim razdobljima tehnoloških revolucija. To je već odavno problem Japana, ali i europskih ekonomija, uključujući favorizirana ulaganja u zelenu tehnologiju, zelenu energiju, elektroautomobile, umjetnu inteligenciju i tako dalje - kaže Ivanov.

Sve ovo znači da će nova godina donijeti stagnaciju umjesto očekivane duboke recesije i glasnog prsnuća, što je, tako gledano, dobra vijest. To ujedno znači i da teških ekonomskih posljedica kakvima je svijet svjedočio nakon 2008. prema svemu sudeći neće biti, ali izostanak rasta, izmjene niske inflacije i deflacije, visoka razina nesigurnosti i neizvjesnosti radnih mjesta, negativne kamatne stope koje nagrizaju mirovinske sustave, povećana izdvajanja države, potrošački pesimizam i prateći poduzetnički pesimizam te rast nejednakosti daleko su od poželjne situacije.

Što je ‘japanifikacija‘

Sinonim za dugotrajnu stagnaciju stvoren je potkraj 80-ih i početkom 90-ih kada je u namjeri zauzdavanja podivljala špekuliranja i visoke inflacije Japan naglim povećanjem kamatne stope probušio kreditni mjehurić i srušio burze.

Predvidljivo, pucanje mjehurića rezultiralo je gomilom dugom preopterećenih financijskih institucija koje je država dugo održavala na životu dokapitalizacijom i drugim mjerama, premda nisu bile sposobne nastaviti funkcionirati na tržištu. Da stvar bude gora, te su banke onda prosljeđivale novac jednako opterećenim tvrtkama, pa je stvorena ‘zombi-ekonomija‘, temeljena na de facto propalim bankama i tvrtkama.

Čišćenje je počelo tek negdje 2001., ali gledano tijekom duljeg razdoblja, ekonomija se nikad nije vratila zvjezdanim stopama rasta iz 80-ih.