05. ožujak 2022.

Ovih dana stalno mislim na Ljubar: Kako su moji preci pobijeni u jednom selu u Ukrajini

Ovih dana mislim na mjesto Ljubar, u kojem nikad nisam bio. Udaljeno je od Zagreba više od 1200 kilometara, dvjestotinjak kilometara jugozapadno od Kijeva, u Ukrajini. Ondje je davne 1893. rođen moj djed Izidor, kao najstariji od sedmero braće i sestara, u židovskoj zajednici koja je tada činila 43 posto tamošnjeg stanovništva. Pretpostavljam da moje i njegovo prezime vuku korijen iz 17. stoljeća. Naime, 1660. kod Ljubara se odigrala bitka između Poljaka i Rusa. U savezu s Poljacima bile su i litavske snage, a među njima vjerojatno i jedan od mojih predaka koji je ondje i ostao, pa je logično da su ga domaći nazvali – Litvan. Moj djed davno je napustio Ljubar, bio je uvojačen u carsku vojsku i u Prvome svjetskom ratu ranjen je negdje na bojištu, daleko od doma. Završio je kao zarobljenik u Đurđevcu i ostao u obližnjoj Koprivnici. Za to vrijeme u Ljubaru su Židovi – njih 60 – stradali 1920. od jedne formacije Crvene armije.

Holokaust u Ukrajini

U Koprivnici je židovska zajednica pomogla mom djedu da se ondje skrasi i postane trgovac žitaricama. No zato je od 1941. bio u opasnosti, nakon osnivanja NDH-a. On i moj otac ni jednu noć nisu spavali u istoj kući. Partizani su prezimili u Koprivnici 1942./1943., a kad su se povukli, djed i otac pridružili su im se. I preživjeli. Za to su vrijeme u Ljubaru, kad su Nijemci 1941. osvojili to područje, poslali Židove u geto, a zatim je u masovnim pogubljenjima stradalo oko 1600 ljudi. Poslije Drugoga svjetskog rata uz pomoć Crvenoga križa uspostavili smo kontakt s rođacima koji su ostali u tadašnjem Sovjetskom Savezu. U međuvremenu su se svi iselili u Izrael ili SAD. Zasigurno u Ljubaru, iza željezne zavjese, nije bilo lako. Ondje, kao i u cijeloj Ukrajini, koliko znam, nemam više ni jednog rođaka. Sljedeći rat u našoj obiteljskoj povjesnici izbio je 1991. u Hrvatskoj. Moj djed nije doživio svoje treće ratno iskustvo, ali otac je doživio svoj drugi rat. A 30-ak godina poslije rat je zakucao na vrata Ljubara. Prema dostupnim podacima, u 'mojem' selu, koje ima nešto više od 2000 stanovnika, još se ne puca, ali ratni bubnjevi itekako se čuju. A bojim se da će se još bubnjati i da ni Ljubar, pa i ni jedna stopa Ukrajine, neće biti pošteđen od razaranja. Znamo da su ratovi na ovim našim prostorima uvijek bili krvavi i bezobzirni. No s druge strane Karpata uvijek je bivalo još krvavije. To pokazuju brojevi, a potvrđuje i moja obiteljska povijest. Kad je rođakinja sa suprugom prvi put došla u Hrvatsku, ja sam već bio najstariji ovdašnji Litvan i živio sam u Zagrebu. No polusestrična (naši djedovi bili su braća), čija je obitelj u vrijeme pada željezne zavjese uspjela emigrirati u SAD, svakako je željela otići na grob mog djeda u Koprivnicu. Htjela je odati počast mom djedu kad već nije mogla svojem. Tek sam tada doznao da se ni jednome od djedovih šestero braće i sestara ne zna grob. Svi su stradali u progonima u 20. stoljeću. A moj djed uspio je preživjeti dva svjetska rata.

Obiteljsko nasljeđe

Zbog tog obiteljskog nasljeđa s dodatnom pozornošću pratim zbivanja u Ukrajini i navijam za hrabre branitelje s povišenim emocijama. I dodatno strepim zbog zastrašujuće 65-kilometarske ruske vojne kolone nadomak Kijeva i Putinovih prijetnji nuklearnim oružjem. A što se zapravo događalo u Ljubaru davne 1660.? Zapovjednik ruske vojske Šeremetjev napredovao je na temelju lažnih informacija koje su uvelike podcjenjivale brojčanu snagu poljske vojske. Ruska vojska bila je iznenađena kod Ljubara i njezina je prethodnica uništena. Šeremetjev se utvrdio u logoru, ali zbog brojčane nadmoći poljskih snaga, nedostatka opskrbe i nekoliko manjih poraza odlučio se na povlačenje. Poljske snage stigle su Ruse 40-ak kilometara od Ljubara, kod Čudniva, i ondje im nanijele velik poraz. Inače, taj rat otpočeo je pobunom ukrajinskih Kozaka protiv Poljske. Stvorili su i Zaporošku ili Kozačku Republiku i odvojili se od Poljske. U cijelu priču umiješao se ruski car Aleksej I., uslijedio je rusko-poljski rat, u kojem je bitka kod Ljubara bila samo jedna epizoda, a Rusi su na kraju pobijedili. Tako je Rusiji pripojen velik dio današnje Ukrajine, koja je u prvo vrijeme imala autonomiju. No stotinjak godina poslije tu je autonomiju potpuno ukinula – jedna njemačka princeza. Rođena je kao Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst, a zasjela je na prijestolje nakon što je njezin muž car Petar III. umoren u uroti. Poznatija je kao carica Katarina II. Velika. Nije utjeha što se krvava povijest Ukrajine danas samo ponavlja.