19. studeni 2019.

Branko Štefanović: Državni sektor treba prestati doživljavati privatni kao konkurenciju

Branko Štefanović   

Piše: Branko Štefanović, osnivač VERN‘a

Svu dramatiku sukoba privatno vs. javno (čitaj državno), što je bila tema prošlog broja Lidera, na osobit način na vlastitoj koži osjeća privatni sektor u sustavu visokog obrazovanja. Možda bolnije nego ijedna druga industrija.

Kad se u Hrvatskoj pojavio prvi privatni investitor koji je u sustavu visokog obrazovanja prepoznao poslovnu nišu, a taj sam, ako smijem neskromno priznati, bio ja, u složenom scenariju ishođenja dopusnice za rad od nadležnog ministarstva, dogodio se jedan zgodan igrokaz iz kojeg izdvajam znakovit dijalog.

Protagonisti tog, za ovu prigodu dramaturški obrađenog, dijaloga su, s jedne strane predsjednik ministarskog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za izvođenje prijavljenog studijskog programa (Povjerenik), inače, kao i ostali članovi povjerenstva, profesor na državnom sveučilištu, a s druge dekan privatnog visokog učilišta koje prijavljuje ministarstvu dotični studijski program (Dekan).

- Povjerenik (zabrinuto): Hm, vi dakle namjeravate izvoditi trogodišnji studij.

- Dekan: Točno.

- Povjerenik: A zašto ne, recimo, dvogodišnji?

- Dekan (zbunjeno): Ali bolonja, znate … dvogodišnji nisu predviđeni u sustavu.

- Povjerenik (podcjenjivački): Znam, ali vi ste ipak privatni …

- Dekan (iznenađeno): Jesmo, ali kakve to ima veze s odobrenjem studijskog programa?

- Povjerenik (strogo): Gledajte, ako vam odobrimo izvođenje trogodišnjeg studija bit ćete izravna konkurencija državnom sektoru, što mi ne možemo dopustiti, razumijete? To apsolutno ne dolazi u obzir! Za dvogodišnji studij dobit ćete dopusnicu odmah, a za trogodišnji nikad.

Sukob interesa vidljiv je prostim okom, ne samo iz aviona, već i s Marsa.

Tadašnji ministar, pod pritiskom jednog mudrog poduzetničkog manevra u kojem su značajnu ulogu odigrali i ugledni međunarodni akademski protagonisti, a uz malu pomoć 'šlamperaja' vlastitog povjerenstva, izdao je na kraju dopusnicu za trogodišnji studij.

U takvim okolnostima je u Hrvatskoj prije 20 godina rođeno privatno visoko obrazovanje.

Kad sam se već upustio u kazališni diskurs, s njime ću i nastaviti: spomenuti igrokaz jednako koketira s teatrom apsurda, kao i  s kafkijanskim birokratskim beznađem, a uklapa se i u onu narodsku inačicu sukoba interesa: 'kadija te tuži, kadija ti sudi'. Nije li apsurd da se nešto što je javno, odnosno državno i snažno, nešto što je 'besplatno', a zapravo je fiskalnim mehanizmom od te iste države potencijalnim konzumentima unaprijed naplaćeno i na taj način praktički zaštićeno od svake tržišne ranjivosti, još dodatno štiti državnom birokracijom u maniri bezobzirnog sukoba interesa, i to od navodne konkurencije nečega što je privatno, još slabašno, što je na tržištu, što je nezaštićeno i ranjivo? A nismo više u socijalizmu.

Od tada su prošla skoro dva desetljeća. U međuvremenu, mnogo toga promijenilo se nabolje, ali još uvijek nije potpuno nestalo ni spomenutog sukoba interesa, ni notorne nonšalantnosti birokracije. Slične napetosti na relaciji privatno-državno u visokom obrazovanju, doduše manjeg opsega i intenziteta, djelomično i zato što je privatni sektor u međuvremenu stasao i ojačao, i dalje su prisutne i štetne.

A rješenje je u suštini jednostavno - javni, odnosno državni sektor treba prestati doživljavati privatni kao konkurenciju per se, i prihvatiti ga kao korisnu dopunu vlastitog djelovanja unutar jedinstvenog sustava visokog obrazovanja u kojem vrijede, ili bi barem trebala vrijediti, jednaka pravila za sve. Takav pristup bio bi dodatni poticaj već prisutnim dinamičnim privatnim inicijativama u notorno tromom tijelu naše akademske zajednice.