13. listopad 2020.

Vanja Figenwald: Hrvatska iz Nacionalne strategije već postoji, ali je zatrpana društvenim muljem

Tolika je bila potreba za trpanjem prežvakanih mudrosti da se ‘zaštita dostojanstva hrvatskih branitelja i promicanje vrijednosti Domovinskog rata‘ nekako našla u poglavlju o oporavku i jačanju otpornosti na krize, premda nije jasno kako su ove dvije stvari u vezi.

Taman negdje kada je konačno dovršena obnovljena internetska stranica, završena je i strategija koju ta stranica predstavlja, što dobro ilustrira njenu kvalitetu. Štoviše, kraj mučnog poroda Nacionalne strategije razvoja do 2030. poklopio se ne samo s dovršetkom stranice o njemu, već i sa potrebom izrade planova za trošenje one planine europskih novaca u dolasku. Hrvatska, ponovili su to bezbroj puta premijer Andrej Plenković i svi njegovi ministri, može računati na čak 22 milijarde eura iz fondova Europske unije kroz narednih sedam godina, ali plan za povlačenje onog trenutačno najzanimljivijeg, novog fonda za oporavak od karantena, treba zgotoviti tijekom ovog mjeseca i poslati Bruxellesu na ocjenu.

Taj, fond nove generacije vrijedan ukupno 750 milijardi eura, svim članicama izaziva zazubice jer obećava velike i bespovratne iznose u najskorijem roku, čim se oko njega usuglase Parlament i Vijeće, pa valja hitno složiti strategije i projekte temeljem kojih bi se taj besplatni ručak pojeo. I to je zapravo kontekst ovog svojevrsnog antiklimaksa izrade strategije koja je počela beskrajno ambiciozno, formiranjem nepregledne količine sektorskih skupina, svake s gomilom članova, čak i konzultiranjem svekolike hrvatske javnosti, nepresušnog izvora kvalitetnih ideja o budućnosti ove zemlje, a završila kao uobičajeni, dobro poznati popis želja. Sabor će, dakako, dati svoj konačni blagoslov, čime će nacrt postati i službeni dokument spreman za samouvjereno distribuiranje po briselskim hodnicima.   

Dokument od 80-ak stranica svodi se na poznati san o boljoj Hrvatskoj kakvu bi trebali imati za deset godina, ali bez konkretnijih razrada kako to postići. To je valjda sudbina svakog 'krovnog strateškog dokumenta' u Hrvatskoj ispod kojeg nastane klimava zgrada sazdana od korupcije, nesposobnosti i loše improvizacije. Iako su u početku izrade sudjelovali brojni stručnjaci valjda iz svega što zahtjeva stručnjaka, na kraju i nije jasno tko je autor jer su se puste skupine, ako je suditi prema tekstu Jutarnjeg lista, sastale tek nekoliko puta bez posebnih zaključaka o budućnosti Hrvatske. Ipak, ona je tu, na 80-ak stranica, sastali se oni ili ne. I kakva je onda ta Hrvatska 2030.?

'Hrvatska u 2030 godini je KONKURENTNA zemlja razvijenih potencijala i jednakih prilika za sve, KREATIVNA zemlja inovativnog gospodarstva i prepoznatljivog identiteta i kulture, te sigurna i otporna zemlja KVALITETNIH životnih uvjeta i očuvanih prirodnih resursa', stoji u uvodnom dijelu dokumenta. Do KONKURENTNE, KREATIVNE i KVALITETNE Hrvatske doći će se 'postizanjem postavljenih strateških ciljeva i usklađenom provedbom politika u okviru četiri razvojna smjera na čije je definiranje utjecala novonastala globalna kriza koja se snažno odrazila na hrvatsko gospodarstvo i sve segmente društva'. Konkretnije, ako se to može smatrati konkretnim, Alabama Europske unije usmjerit će se posebno na pokretanje gospodarstva, oporavak i jačanje otpornosti na krize, zelenu i digitalnu tranziciju te uravnotežen regionalni razvoj. Drugim riječima, svemu onomu čemu je neuspješno usmjerena već desetljećima.  

Nabrajati što dalje stoji u dokumentu je besmisleno, dapače bolno, s obzirom na to da je riječ o listi odavno apsolviranih floskula, poput ulaganja u istraživanje, razvoj i inovacije, jačanja znanstvene izvrsnosti i poticanja otvorene znanosti, privlačenja ulaganja u ključne proizvodne sektore i turizam, poticanja razvoja kreativne i kulturne industrije i industrija u nastajanju, povećanja produktivnosti kroz digitalnu transformaciju i primjenu KET tehnologija u gospodarstvu i tako dok ne ponestane papira. Ako ništa drugo, kreatorima, tko god oni jesu na kraju, valja čestitati na pažljivom prikupljanju fraza stvaranih kroz proteklih nekoliko desetljeća jer im niti jedna izgleda nije promaknula. Štoviše, tolika je bila potreba za trpanjem prežvakanih mudrosti da se 'zaštita dostojanstva hrvatskih branitelja i promicanje vrijednosti Domovinskog rata' nekako našla u poglavlju o oporavku i jačanju otpornosti na krize, premda nije jasno kako su ove dvije stvari u vezi. Kome se da probijati kroz ovaj vječni hrvatski mokri san, što uistinu zahtjeva predanost i strpljenje u rangu čitanja cijelog 'U potrazi za izgubljenim vremenom', može naći i neke zanimljivosti, poput namjere da se Zagreb pretvori u financijski centar cijele jugoistočne Europe. Vlastiti mali jugoistočno-europski City usred tragično zapuštenog i desetljećima sustavno rasturanog grada dokusuranog potresom. Kakva slika.

Sve u svemu, riječ je o slici Hrvatske koja je potpuna suprotnost onoj svjesno stvaranoj posljednjih 30 godina. Strategija sniva organiziranu, efikasnu, modernu, progresivnu, kulturnu, kreativnu, inovativnu i otvorenu državu sretnih, poduzetnih i obrazovanih ljudi koji mogu nesmetano ostvariti svoj puni potencijal kakav god on bio. Za razliku od, recimo, nazadne europske provincije ugušene seljačkim ortaštvom, terorom stranačke iskaznice, nezajažljivom korupcijom, rentijerstvom, poduzetnicima koji bez države mogu staviti ključ u bravu, teškim primitivizmom koji se praktički slavi, ljudima koji ne mogu naći svrhu izvan odavno završenog rata, mladeži koja bunca o ratu, iako ga je mogla vidjeti jedino na televiziji, ksenofobijom, homofobijom i svim ostalim fobijama, sucima s bizarnim moralnim kompasom i upitnim poznavanjem elementarnih pravnih koncepata i logike, nesposobnim i bahatim birokratima, akademskim sektorom u rukama notornih budala dubiozne etike, nepodnošljivo napadnim klerom ravno iz 'Imena ruže', populacijom koja više i ne zna koga i zašto mrzi; to je zemlja posvađana sa svima i sa samom sobom; opsjednuta prošlošću koju uporno pokušava reinterpretirati; bijesna na političare za koje predano glasa; pognuta pred jačima, samouvjerena pred slabijima…

Uopće, jedan dokument koji bi na 80-ak stranica opisao iskreno Hrvatsku kakva jest bio bi puno korisnije štivo i vjerojatno kvalitetniji temelj za kretanje prema nečem boljem zato što bi valjda utvrdio da se Hrvatska kakvu snivaju ovakvi dokumenti očajnički desetljećima pokušava probiti kroz beskrajne slojeve društvenog mulja nabacanog na nju. Takav bi dokument konačno dijagnosticirao bit problema – da je ovo zemlja u kojoj je dno površina i obrnuto. Dok se to ne promijeni, ovakvi će dokumenti ostati puka fantazija, ali u njenu obranu može se reći da je svakako u redu sanjati. Pogotovo kada jedino to preostaje.

---