22. listopad 2020.

Vanja Figenwald: Građani sigurno nisu krivi za eksploziju epidemije

Čula je većina vas onu staru o konzultantima koji sebi pripišu uspjeh ako firmi ide dobro, a prebace odgovornost na vas i lošu implementaciju njihovih savjeta ako ne ide. Slično, izgleda, funkcioniraju stožeri i vlade diljem Europe koji su proglasili pobjedu nad virusom u proljeće zahvaljujućim njihovim mudrim i pravovremenim mjerama, da bi sada uporno pripisivali eksploziju epidemije građanima jer se, navodno, ne poštuju mjere.

Riječ je, dakako, o paušalnoj ocjeni utemeljenoj uglavnom na općem dojmu, puno manje na konkretnim podacima. Logika pak sugerira drugačije. Naime, kada bi to bio ključni razlog ovakvog tempa širenja virusa, to bi značilo da su se praktički svi narodi u Europi istovremeno odlučili ne pridržavati epidemioloških mjera i ne samo to, nego da usprkos sve većoj vjerojatnosti pucanja zdravstvenog sustava u njihovim zemljama tvrdoglavo nastavljaju prkositi mjerama. Svi su ljudi u Europi odjednom postali inatljivi, bezobzirni i zločesti, uvjeravaju vas nadležni. Ta teza, malo je reći, ne zvuči uvjerljivo.

Priča bi eventualno držala vodu kada bi u pitanju bili samo 'uobičajeni sumnjivci', divlja plemena južnih europskih predjela, no kako je situacija opće raširena i uključuje daleko poslušnije narode s osjetno efikasnijim državnim aparatima, optužba baš i ne drži vodu. A kad smo kod paušalnosti, dojam je, barem u Zagrebu, da nikad više ljudi poštuje mjere i nosi maske. Štoviše, sve više ljudi maske sada nosi i na otvorenom, neki čak i kada su sami u autu, a velika većina ih nosi u zatvorenim prostorima. Jednostavno, party kod HNK nije doveo do 1500 slučajeva dnevno, kao što nije niti manjina koja se ne pridržava propisanih mjera.

Problem je po svemu sudeći negdje drugdje, vjerojatno u dobu godine i prirodi virusa, ali je lakše uprijeti prstom u građane, nego priznati da se širenje virusa u ovom trenutku jednostavno ne može adekvatno spriječiti. Ako se, primjerice, probio na onkološki odjel bolnice, jedno mjesto na kojem valjda poštuju striktno sve mjere, onda se zaista morate zapitati ima li teza o nepridržavanju ikakvog smisla. Osim toga, otkada je zabilježen prvi slučaj pripremamo se na tešku jesen, svjesni da bi moglo biti puno gore od proljeća, pa je utoliko zaista čudno da se sada krivnju za ostvarivanje te prognoze prebacuje na građane ili određene skupine građana (čitaj: mlade).  

Možete, jasno, opet zaustavljati život i eventualno uvesti neku besmislenu mjeru poput policijskog sata, svakako vrhunac idiotizma u dosadašnjoj borbi protiv virusa i obično glumatanje države, ali onda se postavlja pitanje dokada. Do cjepiva u proljeće? Možda ipak u ljeto? Ili ćete paliti i gasiti život po potrebi kao da su spojeni na prekidač? Malo stanemo, malo krenemo, robujući brojkama i tako dok se društvo i ekonomija potpuno ne raspadnu? Točnog odgovora nema i to je možda najgore u ovoj zaista jedinstvenoj situaciji. Očajnički želimo vjerovati u neku spasonosnu mjeru, obrazac ponašanja, racionalni način kojim bismo zaštitili sebe i zaustavili širenje virusa, no sve je izvjesnije da smo naprosto trenutačno u velikoj mjeri nemoćni. To ne znači odustati od poštovanja mjera i prepustiti se sudbini, nego prestati tražiti krivca i podgrijavati lažnu nadu da postoji relativno jednostavan izlaz iz ovoga. Ne postoji.