08. srpanj 2021.

Miodrag Šajatović: Korupcija - ‘Nismo našli gdje nismo tražili‘

Treba ipak razlikovati poduzetnika koji daje mito jer mu je korumpirani službenik nezakonito zakočio posao od biznismena koji ulazi u zakonski nedopušten pothvat s jasnom odlukom da će do dozvola doći podmićivanjem

Urbana legenda kaže da je prije desetak godina jedan inspektor na pitanje u koliko slučajeva, kad pokrenu istragu, otkriju nezakonitosti odgovorio: 'Nismo našli gdje nismo tražili.'

Zato se može očekivati da će nadležne institucije u skoro vrijeme izaći s još nekim slučajevima davanja/posredovanja/primanja mita vezanima uz upravljanje Zagrebom u vrijeme vladavine Milana Bandića. Pa se postavlja pitanje kako pratiti sve te događaje. A onda i šire, kako se, pogotovo iz poduzetničkoga kuta gledanja, postaviti prema korupciji na relaciji biznis – politika?

Najjednostavniji i najmanje rizičan pristup bio bi zauzeti stajalište o 'nultoj toleranciji za sve oblike mita i korupcije'. To bi bilo super kad bi od čuvene deklarativne 'nulte tolerancije' bilo nekakve praktične koristi. 'Kultura' traženja i davanja mita na ovim se prostorima razvijala stoljećima i nikakva 'nulta tolerancija' u kratkom roku ne može dovesti do osjetnijih pomaka.

Nažalost, korupcije i mita bit će i ubuduće. Toga u znatnim količinama ima u svim državama svijeta. Pitanje je samo koliko je praksa raširena i koliki je rizik supočinitelja da budu otkriveni i brzo suđeni.

Krugovi pakla

Uza svu 'skliskost' teme, na koju upozoravaju i kolege u redakciji, evo nekoliko teza za razmišljanje. Pođimo od toga da se svaki poduzetnik koji da mito nekom državnom službeniku zaslužuje naći u Danteovom paklu. Pitanje je samo u koji krug koga smjestiti.

Koliko god ekipa iz Udruge Glas poduzetnika tražila da se biznismeni koji završavaju u Remetincu ne zovu poduzetnicima, to nije moguće. Svi koji kreću u poduzetnički pothvat, spajajući ideje, kapital i ljude, poduzetnici su. Kad je o grešnicima riječ, ugrubo bi trebalo napraviti podjelu na tri kategorije. Prvu čine oni poduzetnici koji nikada nisu nikome dali mito i koje čeka mjesto u poduzetničkom raju. U drugoj su oni koji su krenuli u legalni pothvat, ali su zapeli u birokratskim labirintima pa su izabrali manju štetu i platili korumpiranim državnim službenicima, samo da im pothvat ne propadne. A treći, koji zaslužuju najdublje krugove poduzetničkog pakla, oni su koji su smišljeno krenuli u poduzetnički pothvat koji je protivan zakonima, ali su odlučili da će legalizaciju ostvariti podmićivanjem.

U prvoj, bezgrešnoj skupini poslovnjaka mogli bi, ako ih ima, biti oni koji su odlučili ne poslovati s državom. U poslovnim odnosima dvaju privatnih poduzeća ne može se očekivati podmićivanje. Osim, naravno, ako vlasnici tvrtki ne znaju što im podređeni rade.

Druga skupina je, očekivano, najveća. U pravu su oni koji upozoravaju da je većina zakona i podzakonskih akata napisana tako da ostavlja širok prostor referentima, šefovima odjela i višoj ekipi da slobodnom sudačkom voljom zagorča život gotovo svakom poduzetniku. Dok god je zabranjeno sve što nije dopušteno, većina poduzetnika će, prije ili kasnije, suočena s velikim gubicima, ispod stola platiti za ono što ne bi trebala ni smjela. Jer, iskustva onih koji su prijavili tražitelje mita upućuju da je pravda uglavnom spora i nedostižna. Za tu drugu skupinu treba imati određenu dozu razumijevanja, a pri izricanju kazni uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti.

Ali zato ništa ne opravdava takozvane kontroverzne poduzetnike koji s predumišljajem idu u nelegalne projekte, a onda dijele buduće ekstraprofite s pokvarenim političarima i kuririma koji prenose eure za podmićivanje. Na te bi se slučajeve morale fokusirati ekipe u 'institucijama koje rade svoj posao'.

Opčinjeni nekretninama

Za mito i korupciju potrebne su dvije strane. Kad je o državnim dužnosnicima i djelatnicima koji uzimaju mito riječ, treba uočiti koliko su predvidivi. Za dobiveni keš kupuju se nekretnine. Nijedan osumnjičeni primatelj mita, koliko me pamćenje služi, nije novac uložio u neki investicijski fond koji će onda financirati nečiji poduzetnički pothvat. Nijedan osumnjičenik nije stotine tisuća eura, ili bar nekoliko desetaka tisuća, dao da mu djeca pokrenu neki proizvodni obrt ili neki biznis koji neće biti rentijerski. Ako se ikad nađe netko tko je uložio u pravi poduzetnički projekt, molim, neka mu se to prilikom izricanja presude (nakon 15 godina suđenja) uzme kao olakšavajuća okolnost.

Treba se nadati da događaji u vezi sa Zagrebom neće biti u znaku druge urbane legende koja prenosi riječi inspektora: 'Prvo smo ga dva dana nagovarali da progovori, a onda smo ga morali nagovarati da prestane pričati.'