06. svibanj 2020.

Ksenija Puškarić: Zašto roditelji moraju imati grižnju savjesti jer rade i žele raditi?

Da bi roditelji koji moraju i žele raditi, napokon mogli ostvariti to pravo, ako imaju tu sreću pa se imaju gdje vratiti i raditi, moraju, pogotovo ako imaju i školarca i dijete u vrtiću potpisati dvije izjave u kojima preuzimaju svu odgovornost za dobrobit svog djeteta, ali i vlastitog života.

Vlada, ministri, Civilni stožer, epidemiolozi, primarijusi, pedijatri, liječnici školske medicine, medicinske sestre, ravnatelji, učitelji, odgajatelji i svi ostali prvi put smatraju da su roditelji ti koji mogu i trebaju pravovaljano procijeniti epidemiološku situaciju i temeljem tih epirijskih spoznaja poslati potomke u institucije. Svi ti nabrojani na taj su si način skinuli teret odgovornosti i krivnje ako se situacija zakomplicira, ako virus uđe u škole i vrtiće i stavili roditelje u položaj da su si sami krivi što imaju posao, moraju raditi i od rada živjeti. Kao da je to nešto za što se treba javno ispričati!

Dopustili su da se djeca vrate u škole i vrtiće deklarativno, propisali su neke mjere, a kako će se one provoditi, to ne ovisi o njima. A hrvatske institucije, pa i škole i vrtići, takve kakve jesu, sve do jedne vrve stručnjacima, koji znaju što rade, koji drže sve konce u svojim rukama, ovaj su put roditeljima zapakirali figu. Kad već moraju raditi i to prema dosta strogim i neprovedivim mjerama, onda su odlučili učiniti sve kako bi radili što manje. Ako roditelji moraju raditi, nek' samo oni ispaštaju! 

--- 

Pa tako da bi dijete slali u školu u Novom Zagrebu, na primjer, morate potpisati izjavu da ćete dijete od devet godina, koje pohađa drugi razred, isključivo i samo vi dovoditi i odvoditi iz škole. Samostalno i samosvjesno dijete u trenucima kad mjere popuštaju, koje stanuje na 200 metara od škole, smije u školu na tri sata kako bi roditelj radio, ali roditelj nakon ta tri sata mora doći po njega ili nju jer je tako odlučio ravnatelj. Pita li se itko koliko je logična ta odluka i kako će taj isti roditelj tu odluku prenijeti svom poslodavcu i hoće li poslodavac imati sluha za to. Po dijete nitko drugi osim roditelja ili skrbnika doći ne može, pogotovo ne ako je stariji od 65 godina, pa tako baka i djed servis za mnoge otpadaju. I nije baš jasno tko će toj djeci u školi nastavu držati ili će je gledati na Trećem i na YouTubeu, to očito nije bilo važno roditeljima i djeci objasniti prije početka škole. Važno je da će se djeci na ulasku i izlasku mjeriti temperatura i da će se na prvo zakašljavanje, slati kući u karantenu. 

Ni vrtići nisu ništa bolji, oni pak traže da se roditelji izjasne rade li baš oboje i to van adrese prebavilišta i ako baš nije najnužnije i najvažnije, da ipak, ako mogu, ako je ikako moguće, da ne rade, jer eto bolje je da djeca nisu u vrtiću. Rad - to je bezveze, valjda.

- Preporučujemo ipak da ne šaljete djecu u vrtić - stoji na ulazu u naš, lokalni vrtić.

Uz to, ako baš moramo djecu slati u vrtić, moramo već u petak donijeti rezervnu odjeću za cijeli sljedeći tjedan i to isključivo i samo od 7 do 9 sati ujutro kako bi bila u karanteni do ponedjeljka. Ulaziti nitko od roditelja ne smije u vrtić, nitko djeci ne jamči da će biti s braćom, sestrama, prijateljima, tetama koje poznaju. I sve je to ok, kad pričamo o odraslima, ali to su djeca, jasličari od godinu do dvije, kako njima objasniti da mama i tata moraju raditi, a oni će biti s kompletnim strancima koje prvi put vide s maskom? Pa eto, ako vam se ne sviđa takva opcija, ne šaljite djecu. I njima će se mjeriti temperatura, prolazit će dezinfekcijske barijere, neće smjeti zagrliti odgajateljicu kad padnu, igračke su nedostupne, bit će u dvorani i gledati u prazno...

To nije skrb o djeci. To nije i ne može biti državnički promišljena odluka o povratku u škole i vrtiće! To je ad hoc rješenje koje će staviti metu na čelo svih roditelja koji će se s drugim kolegama morati boriti za spas svojih radnih mjesta. Zašto bi poslodavac zadržao majku ili oca kojem dijete kašlje ili ima temperaturu 37,2, koje ne smije dva tjedna ići u školu i vrtić? Kako je takav radnik isplativ i kome? Kakva je uostalom to demografska mjera? Tko bi normalan u takvim okolnostima i htio ikada više imati djecu, kad im ne možeš jamčiti osnovna prava?

Da, pandemija je, nepoznati virus kruži svijetom i opasan je - uglavnom za starije. Ako njih nismo, a nismo, dobro zaštitili, zašto djeca koja od Covida-19 gotovo da i ne obolijevaju, a ako obole, nemaju značajne komplikacije, moraju ispaštati? Zašto roditelji moraju imati grižnju savjesti jer rade i žele raditi?

---

---