30. ožujak 2021.

Hrvoje Kačer: Todorićeva optužnica podsjeća na tragikomičnu statistiku DORH-ovih kapitalnih predmeta

Ivica Todorić    foto Dražen Lapić

Prva reakcija na u medijima bombastično prikazanu vijest o optužnici je, uz svo dužno poštovanje prema brojnim vrijednim ljudima koji su na njoj radili, prisjećanje na tragikomičnu statistiku koju DORH ima u tzv. velikim ili kapitalnim predmetima, među koje svakako spada i ovaj. Iako je potpuno jasno da stvarnih krivaca za takvo stanje ima više (od policije, preko državnog odvjetništva pa do sudova) kristalno je jasno tko je najodgovorniji.

Najodgovorniji je DORH, a unutar DORH-a hijerarhijski od Glavnog državnog odvjetnika / odvjetnice pa na niže (u aktualnoj situaciji je to još složenije jer Glavna državna odvjetnica dolazi iz Građanskopravnog odjela, ali to je već neka druga tema i problem čiji korijeni sežu daleko u prošlost, još u vrijeme u kojemu se tražio način kako visokog pravosudnog dužnosnika iz Zadra potaknuti ili prisiliti na davanje ostavke – Solomunsko rješenje je nađeno u spajanju po nama nespojivo – kaznenog i građanskog državnog odvjetništva).

Nakon prve reakcije slijede i druge, pa tako npr. što je u međuvremenu učinjeno na planu blokade – osiguranja imovine bez čega je više nego izgledna neučinkovita (ma kakva inače bila) sudska odluka, kao i promišljanje što znači jednakost pred sudom i zakonom optužbe i obrane kada optužba (s nemjerljivim kadrovskim i drugim godinama resursima) piše optužnicu, a druga strana za prigovor (koji se u pravilu  lakonski odbija uz obrazloženje da će biti prigode osnovanost utvrditi tijekom postupka) ima 15 dana (slično je i sa žalbom na buduću presudu koja će vjerojatno imati ogroman broj stranica). 

Na kraju se prisjetimo jedne dosta poznate pravničke teorije iz redova prakse prema kojoj državno odvjetništvo u pravilu samo sebi i sudovima usložava život ogromnim obuhvatom materije umjesto da se koncentrira na ono ključno, po mogućnosti i lako dokazivo (poznato je da Al Capone nije uhvaćen i osuđen radi ubojstva, nego radi porezne utaje, to je upravo suprotan primjer od naše prakse).

Zaključno, na svakom spisu svi zajedno možemo nešto naučiti. Najvažnije bi bilo da zakonodavac reagira na očite krizne točke kaznenog postupka i usvoji nova, bolja rješenja. Zar ne bi bilo logično da postupak prate i pričuvni suci koji mogu za slučaj potrebe (bez da rasprava počne iznova) „uskočiti“? Zar u mnogo slučajeva okrivljenici ne bi mogli pratiti postupak „na daljinu“ iz kreveta bez da se rasprave odgađaju?

Zar konačno ne bi bilo moguće (bitno) produžiti zastarne rokove kada već sudovi ne uspijevaju postupke završiti unutar postojećih zastarnih rokova. Iako su neke poboljšice učinjene, ključne očito nisu – ZAŠTO JE TO TAKO?